Šejh Mes'ud Hadžimejlić

ŠEJH MES’UD HADŽIMEJLIĆ

-Šejh’ul meša’ih-

Porijeklo:

Svaki čovjek ima svoje porijeklo i govori o njemu, o svojim precima i rodoslovu onoliko koliko zna.  Mes’ud Hadžimejlić se veže za porodično stablo koje je u Bosni i Hercegovini ukorjenio Muhammed Mejli kojem korjeni dosežu do Poslanika Muhammeda, a.s.  Osnivač šejhovske porodice Hadžimejlić je šejh Hadži Mejli baba[1] rodom iz Kasri Arifana.  O životnom putu šejh Mejli babe (po ovom imenu ga znaju u narodnim masama, op.a.) se uglavnom zna iz usmenih predaja. Ponegdje se mogu pronaći i pisani tragovi ali su vrlo oskudni.  Prema dostupnim podacima, pretpostavlja se da je stigao u Bosnu oko 1820. godine.  Ono što se pouzdano zna o životu ovog velikana tarikata jeste da je šejh Muhammed Hadži Mejli baba preselio 1854. Godine u dubokoj starosti.  Pokopan je u zasebnom turbetu u Vukeljićima, nedaleko od tekije. Hadži Mejli baba je oženio unuku šejha Husein babe, kćerku njegovog sina derviš Lutfullaha, Hanifu hanumu, s kojom je izrodio dva sina Husejna i Hasana i kćerku Elifu.  Šejh Hadži Mejli baba je Allahovim davanjem učinio veliki hizmet islamu i tarikatu u Bosni i Hercegovini.  Oživio je mnoge tekije i obnovio njihov rad naročito po centralnoj Bosni, uključujući tekije u Foči, Blagaju, Mostaru, Sarajevu i Travniku.  Vrijeme u kojem je živio i djelovao šejh Muhammed Hadži Mejli baba je bilo veoma burno i teško, ali je u političkom i društvenom životu u Bosni i Hercegovini odigrao vrlo značajnu ulogu.

Porodica:

Nasljednik šejh Muhammeda Hadži Mejli babe u silsili i njegov sin šejh Hasan Hilmi baba[2] (r.1850. – p.1899.) je bio čovjek nadprosječne inteligencije.  Zbog pokornosti i poslušnosti Allahu, dž.š., bio je nagrađen i obdaren znanjem i mudrošću.  Svojim plemenitim i jednostavnim pristupom jednako je plijenio sve ljude bez obzira na njihov društveni status.  Zahvaljujući šejh Hasan babi zaživjele su tekije u Visokom, Travniku, Konjicu ali i u drugim mjestima Bosne i Hercegovine. Imao je četiri sina sa svojom prvom suprugom Melek hanumom: Kjazima, Abdullatifa, Refika i Salema, a sa drugom suprugom Habibom hanumom sina Ilijasa.

Šejh Hasan babin najstariji sin je bio takođe šejh, hafiz Musa Kjazim Hadžimejlić[3] (r.1888.- p.1961.).  Šejh hafiz Kjazim je bio alim, šejh, muftija, muderris, koji je od najranijeg djetinjstva učio od najistaknutijih duhovnih velikana naših prostora, a potom se kao vrlo mlad uputio u traganje za znanjem.  Put ga je vodio od Bosne do Istoka preko Turske, Sirije, Arabije i drugih arapskih zemalja do Zapada i nekih evropskih zemalja.  Sa akademskim znanjem i poznavanjem devet svjetskih jezika radio je na različitim mjestima kao inspektor školstva, prevodilac, muderris, muftija, advokat da bi u svojim rodnim Vukeljićima otvorio prvu privatnu medresu na balkanskim prostorima.  Medresa je imala u prizemlju dershanu (sobu za predavanje), kuhinju, hodnik i WC, dok su na spratu bile dvije sobe za konak.  Imao je četiri kćerke: Saibu, Muazezu, Belkisu i Muneveru i četiri sina: Muhammeda, Mes’uda, Mensura i Abdurrahmana.

Rođenje:

Šejh Mes’ud ef. Hadžimejlić[4] je rođen 5. maja 1937. godine u Vukeljićima, mjestu duhovne kolijevke koje se nalazi nedaleko od Fojnice.  Bio je sin uglednog šejha, hafiza, muftije i muderrisa Musa Kjazima Hadžimejlića (r.1888. – p.1961.) i hadži Dževahire hanume Bajramović iz Tetova kod Zenice (r.1914.- p.1943.), koja je preselila na Ahiret kada mu je bilo nepunih šest godina.

Obrazovanje:

Šejh hadži Mes’ud efendija Hadžimejlić rođen je u porodici šejhova i alima čije korjenje doseže do Resulullaha, a.s. i njegove Čiste kuće.  Šejh Mes’udov otac, šejh hafiz Musa Kjazim efendija Hadžimejlić, bio je ugledni i poštovani šejh, hafiz, muftija i muderis, koji je u svoje vrijeme važio za jednog od najškolovanijeg i najobrazovanijeg čovjeka na Balkanu.  U cilju obrazovanja, osnovao je prvu privatnu medresu koja je aktivno radila od 1944.-1951. godine, kada je zvanično zabranjena.  Uprkos zabrani on nastavlja sa radom, ilegalno, do svoje smrti.  U tom periodu obučio je oko 70 muderrisa iz čitave Bosne i Hercegovine.

Šejh hafiz Musa Kjazim je brigu o obrazovanju svog sina Mes’uda vodio punih dvanaest godina.  Kada je šejh Mes’ud imao jedanaest godina, otac mu je dao da uči određene dijelove iz Kur’ana, posebne salavate i dove.  Šejh Mes’ud je učio pred svojim ocem i stekao takvo znanje koje ne bi zasigurno mogao dobiti u nekim drugim školama.  Kroz Medresu u Vukeljićima, koju je osnovao i rukovodio njegov otac, šejh Mes’ud je stekao znanje koje je potvrdio na državnim ispitima, čime je stekao zvanje za imama, muallima i hatiba.  Govorio je arapski jezik, a služio se i turskim jezikom.

Duhovni put:

U nakšibendijskoj tekiji „Šejh Husejn baba“ u Vukeljićima 1956. godine šejh hafiz Kjazim je dao hilafetnamu Refik ef. Hadžimejlić. Kada je šejh hafiz Kjazim preselio na Ahiret 1961. godine, njegov sin Mes’ud je imao 24 godine i školovanje je nastavio pred amidžom šejh Refik ef. Hadžimejlić u Visokom, koji mu je dao vekiletnamu 1967.godine.  Od 1967. do 1974. redovno odlazi u Siriju radi daljnjeg sticanja duhovnog znanja kod šejha Bedrudin Abidina koji mu daje idžazetnamu za šejha nakšibendijskog tarikata.  Narednih dvanaest godina šejh Mes’ud je tajno djelovao zbog komunističkog režima koji je vladao bivšom Jugoslavijom.  Hilafetnamu za šejha rufaijskog tarikata predaje mu 1989. godine šejh Džemaludin er Rufaji iz Prizrena, koji je u to vrijeme bio predsjednik Tarikatskog centra za bivšu Jugoslaviju (SIDRA).  Kasnije, 2001. godine, postaje teberruken i šejh mevlevijskog tarikata koji mu predaje postinišin (šejh) Mehmet Sulukču iz Konje.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Odlazak u Siriju:

Šejh Mes’ud je često pričao kako je bio pozvan kod svog šejha u Siriju, što je vrlo interesantan detalj iz njegovog života.  „Godine 1967., meni je na san došlo da trebam ići u Jerusalem.  Bio sam tada mnogo siromašan i nisam imao sredstava da odem.  Neka sredstva je Allah dao, tako da sam ipak otputovao i to prije nego što je bio napad Izraela na Palestinu.  Bilo je to u periodu nekog pravoslavnog hodočašća i meni se ukazala prilika da odem baš sa njima.  Otišao sam u Kudusi Šerif, u džamiju gdje je bila prva kibla.  Ispod nje postoji jedna mala prostorija i tu sam otišao da iz počasti klanjam dva rekjata.  Predavajući selam, jedan čovjek me je upitao je li meni ime Mesud.  Ja sam odgovorio da jeste.  On mi je napisao jednu cedulju koju nisam mogao razumjeti, a rekao mi je da se javim u Damask sa tom ceduljom kod šejha Bedrudin Abidina.  Povratkom u Šam sa tim hodočasnicima, otišao sam potražiti tog čovjeka kojem sam trebao predati cedulju. Kada sam ga našao i uručio mu ono što sam trebao, reče mi:  “Eh, mašallah, ti si moj.  Ti treba da budeš ovdje najmanje tri mjeseca.“   Ja sam mu rekao: “Ja vas ne znam, ne znam ništa o vama, pa kako da ostanem.”  On se zatim predstavio i rekao da je glavni direktor vjerskih škola, a naročito vjerske škole ‘Dinu šerije’ i ponovio je svoj poziv.  Ja sam upitao zašto.  Rekao mi je da trebam upoznati sufizam i da mi on da hilafetnamu. Sanjao me je i to je bila ta ruhanijetska veza, koja nas je spojila.[5]  Odgovorio sam mu da ću doći kada budem imao malo više mogućnosti, kako vremenske tako i sve druge.  Došao sam sljedeće godine i šejh Bedrudin Abidin me je primio kod sebe na nauku.  Pripremao me je za šejha.  Učio sam sve ono što treba jedan šejh da ima i da zna.  Tako sam sedam godina koristio svoj godišnji odmor da bih bio sa šejhom Bedrudin Abidinom.  Sedme godine me je proglasio šejhom, dajući mi hilafetnamu.  Bilo je prisutno mnogo uleme jer Damask je grad bogat tekijama svih dvanaest tarikata.  Kada sam dobio to zvanje i došao kući, plakao sam od radosti.  Zatvarao sam se u samoću jer sam razmišljao kako da ja postupim u svojoj Bosni u kojoj se nije smjelo javno djelovati, zbog komunističkog režima.“[6]

Rad i djelo:

Svoj život, šejh Mes’ud ef. Hadžimejlić je posvetio vjerskom obrazovanju svih generacija.  Svojim angažovanjem u mektebima uvodio je djecu i omladinu  u osnove vjere i lijepog ponašanja, ahlaka.  Odrasle je podsticao na ispunjavanje vjerskih propisa i činjenju dobrih djela.  Interesantno je istaći da se šejh Mes’ud ef. uvijek koristio arebicom prilikom pisanja.

Kao imam, hatib i muallim radio je u džematima: Dražev Do kod Bugojna (1961.-1963.), u Gorica kod Zenice (1963.-1969.) i u Kaćunima kod Busovače (od 1969. do 1990.).  Najveći doprinos je dao kroz duhovno odgajanje mladih čemu je posvetio najveći dio svog života kao šejh nakšibendijskog, rifajiskog i mevlevijskog tarikata.  Obavljajući svoju dužnost kao imam, uvijek je obilježavao mubarek noći i uoči petka i uoči ponedjeljka učeći kelime-i tevhid i mevlude.  Šejh Mes’ud Hadžimejlić se nesebično zalagao i učestvovao u svim aktivnostima Islamske zajednice Bosne i Hercegovine i Tarikatskog centra Bosne i Hercegovine, čiji je bio predsjednik (šejh’ul meša’ih) u periodu od 1997. do 2009.

U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, šejh Mes’ud ef. je bio aktivno uključen u odbranu svoje domovine. Svojim prisustvom i lijepim i korisnim savjetima, pomagao je borcima podižući im moral. Učestvovao je u svim presudnim bitkama za oslobađanje svoje domovine. Po šejhov savjet su dolazili mnogi predstavnici političke volje naroda Bosne i Hercegovine, kako u ratu, tako i kasnije u miru.

Šejh Mes’ud ef. je učestvovao u obnavljanju mnogih dovišta u domovini, od kojih su najznačajnija dovišta u Blagaju 1973. g., na Vranduku i u Ključu 2000. g. Zalagao se mnogo na zbližavanju Islamske zajednice i Tarikatskog centra, čiji je bio doživotni predsjednik. Davao je inicijative za obnavljanje porušenih džamija, turbeta i tekija i lično učestvovao u projektima obnove. Podstakao je na obnovu turbeta u Ključu, u Grablje (Kaonik), u Sarajevu Urjan dedino turbe i u Mostaru Mahmud babino turbe. Njegov nesebični angažman u Islamskoj zajednici potvrđuje bezbroj zahvalnica koje je dobio za pomoć na izgradnji vjerskih objekata.

Šejh Mes’ud ef., r.š.,  je uvijek bio u hizmetu ljudima.  Sa svojim sinovima prof. dr. Ćazimom i hadži Abdusamedom ef. izgradio je i otvorio 1999. godine prvi privatni porodični muzej koji se nalazi u Vukeljićima.  Muzej je napravljen na temeljima prve privatne medrese Vukeljići.  Nosi ime osnivača medrese, šejh Musa Kjazima Hadžimejlića.  Muzej je osnovan na mjestu koje je važilo, i još uvijek važi, za jedno od značajnijih sufijskih centara, koji je tokom burne bosansko-hercegovačke historije uspjelo održati autentičnost mjesta, kulture, baštine i tradicije.  Postavku muzeja sačinjavaju tradicionalni umjetnički i historijski eksponati sa područja Bosne i Hercegovine, kao i mnoga umjetnička djela iz domena kaligrafske umjetnosti, umjetnosti slikanja ebrua, keramike i posuđa i drugog islamskog nasljeđa uopšte. U sklopu muzeja postoji posebno odjeljenje koje sadrži knjižni fond na orijentalnim jezicima iz osmanskog perioda kao i literaturu na evropskim jezicima vezanu za tematiku sufizma.  U sklopu muzeja je stalna etnološka, historijska i umjetnička postavka otvorena za javnost.

Obzirom da šejh Mes’ud ef. potiče iz tradicionalne šehovske porodice, imao je želju da nastavi tu tradiciju i iskoristi svoje dugogodišnje iskustvo za pomoć ljudima. Želja mu je bila da njegova domovina Bosna ima jednu posebnu bolnicu u kojoj će se bolesni liječiti svim onim što je došlo iz Dženneta[7], odnosno gdje će se koristiti lijekovi pronađeni u prirodi, a svakako tu će se ponuditi i duhovno obogaćivanje kroz upoznavanje vjere Islama i približavanju Allahu, dž.š.

Šejh Mes’ud ef. je svoj život posvetio odgajanju duša, mladih i odraslih.  Zalagao se i učestvovao u mnogim aktivnostima Islamske zajednice Bosne i Hercegovine i Tarikatskog centra Bosne i Hercegovine, čiji je predsjednik bio.  Prvi put je obavio hadž 1989. g., nakon čega je išao još tri puta na hodočašće u Mekku i Medinu. Posljednji put je išao 2007. g. iako fizički nepokretan jer je htio pokazati vlastitim primjerom da se hadž može obaviti i u takvom stanju.

Šejh Mes’ud ef., r.š., je onima koji su ga imali priliku upoznati ulijevao optimizam i pozitivnu energiju, poklanjao im osmijeh i radost, u svim situacijama je davao adekvatan odgovor sagovorniku.  Neumorno je upućivao na Pravi put i podučavao ispravnom, što je i zadatak jednog pravog šejha. Često je govorio da je derviška halka pojas oko Zemlje.   Za svoga života u iršadu je dao od velikog broja derviša i četiri hilafeta nakšibendi-husejni: šejh Halil Brzina (decembar 1993.), šejh Luan Strinić i šejh Edin Kukavica (avgust 2008.) i šejh Ćazim Hadžimejlić koji je postnišin tekije Mesudija (septembar 2008.) i vekiletnamu: Ihsan Hadžimjelić, Ilijas Hadžimejlić, Sedin Gromilić, Dursun ef. Dervišević, Muris Purišević, Muhammed Omerović, Enver …., rah. Ćazim ef. Ćosić, glavni imam Busovače.

Šejh Mes’ud ef. je uvijek odobravao prisustvo žena u tekiji, koje su imale određeno mjesto odvojeno od muškaraca. Pored mnogobrojnih derviša koje je primao u tarikatski red, primio je i mnogo žena koje su bile njegovi derviši, zbog čega se ukazala potreba i za ženskim rehberom, pa je 2003. godine Sabini Strinić dao izun za vršenje te dužnosti.

Šejh Mes’ud je bio aktivan kao šejh do svog posljednjeg daha.  Predvodio je džemat svojih derviša kojima je uvijek davao potrebne savjete i nasihate za život.  Pokrenuo je u svojoj bolesti i prvi tarikatski časopis Kelamu’l Šifa’ koji i dan danas izlazi.  Časopis se bavi temama iz kulture, historijskog naslijeđa i tesavvufa i prvo je takvo štivo na Balkanu.  Svojim čitaocima nudi informaciju iz kulture, historije i tesavvufa kao historijski, dokumentarni i vjerski podatak o istaknutim ličnostima tesavvufa u Bosni i Hercegovini i na Balkanu, o velikanima tarikata, tekijskim usulima i adabima, i svemu onom što je usko povezano sa tesavvufsko tradicijom u Bosni i Hercegovini  i Balkanu. Do sada su objavljeni intervjui sa svim važnim i priznatim šejhovima, vekilima i alimima današnjice. Po prvi put u Kelamu’l Šifa je obrađena tematika Velikani tarikata. Kroz svoja izdanja, Kelamu’l Šifa’ je prikazao historijske činjenice i doprinos bosanskih šejhova u očuvanju i razvoju tarikata i tesavvufa u Bosni i Hercegovini i šire.  Izlazi periodično i dvojezično, na bosanskom i engleskom jeziku.  Kelamu’l Šifa’, što u prijevodu znači koristan govor, govor koji liječi, počeo je izlaziti na Sultan Nevruz 2004. godine.

Ulagao je u obrazovanje, pa je iz želje da se pomogne mladim ljudima pokrenuo aktivnost stipendiranja učenika i studenata.

Tekija Mesudija:

Kada je šejh Mes’ud efendija Hadžimejlić, ruhi šad olsun, došao u Kaćune 1969. godine i preuzeo imamsku službu, istovremeno je započeo učenje kelime-i tevhida i tesavvufsku naobrazbu.  Slobodno možemo ostaviti zapisano da je te godine započeo tesavvufski život u Kaćunima, koji elhamdulillah još traje.  Kelime-i tevhid se na početku obavljao u džamiji a kasnije se  nastavilo u šejhovoj privatnoj kući.  Trideset godina poslije, 1997. godine, šejh i njegovi derviši, komšije, od ušteđevine šejhove supruge, hadži Bahrija hanume, napraviše tekiju, na čijem mjestu se danas nalazi biblioteka ‘Mesudija’[8] sa fondom od 10 830 naslova.  Najstariji manuskript koji je u posjedu biblioteke datira iz 1448. godine, a najstarija štampana knjiga iz 1767. godine.

Vremenom se ukazala potreba za većim tekijskim prostorom, što je ujedno bilo pokretač velikog šejhovog projekta izgradnje kompleksa Hastahane u okviru koje se danas nalazi: tekija, musafirhana sa 14 dvokrevetnih soba, poliklinika koja pruža široki spektar medicinskih usluga, biljna apoteka, restoran i uredi.

Šejh Mes’ud ef. je imao nijjet dakle da izgradi Hastahanu, kompleks u koji će ljudi dolaziti po lijek za dušu i tijelo.  Kamen temeljac za izgradnju kompleksa Hastahane u okviru koje se nalazi tekija Mesudija položen je 28. aprila 2001. Prva mubarek noć koja se obilježila u novoizgrađenoj tekiji je bila Lejlet-ul-kadr 1423. hidžretske godine/ 12. decembra 2002.  Zvanično otvorenje i proklanjavanje tekije Mesudija je bilo 21. marta 2003. godine na Sultan Nevruz i Gadirul Hum, što se svake godine obilježava kao Dan tekije kojem prisustvuje skoro dvije hiljade derviša, muhiba i prijatelja. Teška bolest koja je fizički onemogućila šejh Mes’uda da učestvuje u realizaciji njegovog nijjeta, nije ga spriječila da savjetuje svoje sinove koji su očevu zamisao ispunili do kraja.

Porodica:

Šejh Mes’ud ef. se oženio Bahrija-hanumom Šehić iz Zenice 1960. godine i izrodili su četvero djece, dva sina: Ćazima (1964.) i Abdusameda (1978.) i dvije kćerke: Asimu (1965.) i Refiju (1970.).  Hadži Bahrija – hanuma je u noći uoči Lejletul- Berata, zanijetivši post, preselila na Ahiret sa osmijehom na licu, 25. 12. 1996. godine/1417.h.g.

Preseljenje:

Šejh’ul meša’ih, šejh hadži Mes’ud ef. Hadžimejlić je posljednjih sedam godina svoga života bio tjelesno nepokretan, ali duhom veoma aktivan.  Njegova plemenita duša se vratila svome Gospodaru 8. februara 2009./ 12. Safera 1430. godine, kada je šejh Mes’ud efendija imao 72 godine.  Dana 10. februara 2009. godine, prvu dženazu namaz koja se klanjala ispred porodične kuće i tekije ‘Mesudija’ u Kaćunima je predvodio reis-ul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić.  Tom prilikom reis-ul-ulema je održao prigodan govor o zaslugama šejh Mes’ud efendije[9], koji u cjelosti možete pročitati na kraju ove knjige. Posljednjem ispraćaju su prisustvovali mnogobrojni poznavaoci šejh Mes’ud ef., rodbina, prijatelji, šejhovi, efendije, derviši, komšije i ostali.

Prof. dr. Ćazim Hadžimjelić, sin šejh Mes’ud ef., je obavljanje druge dženaze (koja je obavljena isti dan) prepustio šejh Mes’ud efendijinom amidžiću, i nerazdvojnom tarikatskom drugu šejh Sirriji ef. Hadžimejliću.  Tom prilikom su Vukeljići bili ispunjeni šejhovih poštovalaca koji su učeći kelime-i tevhid prenijeli njegovo mubareć tijelo do konačnog počivališta.

Mubarek tijelo šejh Mes’ud ef. u kabur su spustili prof. dr. šejh Ćazima Hadžimejlić, hadži Abdusamed ef. Hadžimejlić, hadži Ihsan ef. Hadžimejlić i šejh hadži Luan ef. Strinić.  U međuvremenu dok su šejhovo mubarek tijelo spuštali i ukopavali šejh hafiz Zilko Žolja je učio Tebareke na sva četiri ćoška kabura. Prisutni su mogli primjetiti neobičan mir dok se učio zikr i ašereta. Iako je bio veoma hladan februarski dan, zrak je bio ugodan i povjetarac sa specifičnim mirisom je ispratio šejha ruhi šad olsun.  Odmah po završetku dženaze i ukopa je počela da se spušta sitna i blaga kiša.

Kabur šejh Mes’ud ef. se nalazi ispred Porodičnog muzeja u Vukeljićima (bivša medresa šejh hafiza Musa Kjazima Hadžimejlića, njegovog oca), ispod turbeta svojih deda i preko puta šejh Husein babine (Piri sani) tekije, prema izričitoj ličnoj želji samoga šejh Mes’ud ef.

Nišane je projektovao prof.dr. Ćazim Hadžimejlić.

Postavljanje nišana:

Navešćemo govor koji je održao šejh Ćazim Hadžimejlić povodom postavljanja nišana šejh hadži Mesudu ef. Hadžimejliću, r.š. u Vukeljićima 11.9. 2010. god./ 3. ševval 1431. h.g.

„Nišan, koji se stavlja na mezar umrle osobe ili nadgrobni spomenik kako ga drugi nazivaju, pravio se prema određenim osobama, njihovim vazifama i dužnostima koje su obavljali na ovom dunjaluku da bi se mogli prepoznati ko su bili, šta su bili i kakvi su bili, koju su svoju vrijednost imali, u čemu su proveli svoj život i slično. Nišani su se pravili tako da predstavljaju nošnju koju su ti ljudi nosili, a i veličina nišana se određivala prema položaju u društvu koji su imali ili obavljali. Recimo, kod vezira nišani predstavljaju vezirske kape, kod paša su pašinski nišani, kod gazija su gazijski, kod šehida šehidski, pa tako i kod šejhova postoje šehovski nišani koji su u obliku tadževa, onog reda kojeg je dotični šejh bio. Ako je šejh imao više idžazeta, onda se to ispiše na nišanu. Ako vidite nišane u obliku sike, mevlevijske kape, onda su to derviši i tako dalje.

Tako je i kod mog babe, našeg šejh Mesud efendije, ruhi šad olsun. On koji je svoj život proveo u tome što je naslijedio od oca šejh hafiz Kjazim efendije, pa i dalje kako to ide, njegovom voljom i željom se ukopao ovdje u Vukeljićima ispred porodičnog muzeja „Hafiz Musa Kjazim Hadžimejlić“. Hazreti Mevlana kaže: “Nemojte me tražiti pod zemljom, nego me tražite u srcima onih koji me vole.” Ovi nišani su dunjalučki simbol zemlje, upravo iz tog razloga da se zna mjesto gdje mu se nalazi mekam.

Kod šejh Mesuda, r.š., na bašluku (uzglavnom nišanu) je nakšibendijski tadž, sa svojom mustrom. Na vrhu tadža je zvijezda, a tadž je raspodijeljen na četiri polja koja simboliziraju četiri stuba od čega je sve stvoreno: voda, zemlja, vazduh i vatra. Tadž ili kapa simbolizira slovo mim, što se odnosi na prvo slovo imena hazreti Muhammeda, a.s., s tim što tadž ima još i perčin, koji se na nišan ne stavlja jer je neizvodivo. Ispod tadža je ispisano sulus pismom ‘Hajju-l Baki’, što znači: Samo je On Vječan, Živ, odnosi se na one koji su bili Allahovi, dž.š., robovi, u formi tugre što se ukomponovalo u oblik njegove kape, tadža, koju je nosio u zadnje vrijeme. Ispod je ispisan kur’anski ajet: „Elā inne evlijā’allāhi lā havfun ‘alejhim ve lā hum jahzenūn.“ Odnosi se na one koji su bili Allahovi dž,š. robovi, evlije: ‘I neka se ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju Allahovi štićenici.’ Ispod ajeta je ispisano harfovima ‘Šejhul mešaih Mesud ibni šejh Musa Kjazim Mejli Zade en-nakšibendi, er-rufai, el-mevlevi, 1430. El-Fatiha’, i to stoji u prijevodu na drugom nišanu.

Kao što vidite ima i nekoliko boja: crno je rifaijsko, zeleno je nakšibendijska, crvena je šehidska i Ehl-i Bejtska. S jedne strane piše Hakk, a s druge Hajj. Ima i HU pošto je to kod derviša simbol. Imaju sablja i balta, sjekira sa dvije oštrice, baklave, ali nećemo sada sve u detalje objašnjavati.

Danas vi vidite kod šehidskih nišana, stave prvo Fatihu, pa onda tekst koji govori o tom šehidu. To je neznanje i nekultura jer to nije tradicija naših nišana. Ti učiš Fatihu, a ne znaš kome učiš. Ne može to tako, treba prvo da znaš o kome se radi, pa onda Fatihu da proučiš.

S druge strane je nišan gazije.  Vi svi znate da je Babo, moj šejh efendija, šest godina bio u postelji. Iako je bio tjelesno na jedan način spriječen da se kreće, s druge strane duhom je bio daleko jači, nego mi koji se krećemo. Na mnoge stvari je upućivao, podučavao i nasihate davao, i iz počasti gdje je on bio u takvom stanju, odgovara malo uvijeni nišan, to je vid gazijskog nišana. Dakle, nije kocka, a gazija je onaj koji je na bojnom polju dao život ili dio tijela. Šejh Mesud, ruhi šad olsun,  je bio gazija na svom putu; ko se razumije u stvari tarikata i tesavvufa, u stvari ruhanijjeta, može da prepozna. Derviši su to znali i vidjeli, pogotovo oni koji su bili uz njega. Allah, dž.š., mu je dao tu bolest i kroz nju mnogo štošta, da bi ga uzdigao na određeni stepen. Od Allaha, dž.š., mu je određen jedan stepen zbog njegovog sabura koji je imao, a znamo da Allahovih imena ima 99 i Sabur je ujedno i posljednje ime koje je specifično. Tu je i mevlevijski tadž. Otprilike, ono što je dolikovalo da se stavi kao obilježje zastupljeno je na ovim nišanima,  jer ovo će govoriti nakon nas, ko je bio, kakav je čovjek bio, i kako nas je odgojio šejh Mesud, da znamo kako da postavimo stvari na svoje mjesto.

Mogli smo mi i neke druge nišane staviti, ali onda bi ispalo da nas nije ničemu naučio i mene bi bilo sramota da ovako nisam uradio. Kroz moje naukovanje naučio sam i o nišanima, a zahvaljujući i šejh Mesudu, r.š. i svim mojim precima. O šejh efendijinom životu ne treba govoriti, jer ste svi vi upućeni oko toga, počev od braće, sinova, familije, prijatelja, derviša i znate da je uvijek bio na svome mjestu. Sve što nam je ostavio treba da čuvamo i gajimo. Šejh efendija je bio jedan nesvakidašnji primjer u Bosni, na ovim prostorima, pa i dalje do Stambola. Neka Allah, dž.š., dadne i nama mekam koji je on imao!

Insanov život može biti dug, itekako, i više nego što on misli, ako iza sebe ostavi hajr, a ovo je nešto što ostavlja trag. Neka Allah, dž.š., primi ovaj naš nijjet, njegov kabur svijetlim učini i proširi, a nama da bude primjer kako treba da se vladamo i ponašamo, kako treba da se volimo i da ostavimo neki hajr na ovom svijetu.“

Literatura:

– Časopis za kulturu, historijsko naslijeđe i tesavvuf ‘Kelamu’l Šifa” – Izdavač Udruženje   građana Hastahana – Tekija Mesudija Kaćuni

– Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama – autor Džemal Čehajić

– Tekije u fojničkom kraju – autor Halid Buljina

– Čovjek i islam, život i djelo; šejh hafiz Musa Kjazim ef. Hadžimejlić – Izdavač Udruženje građana Hastahana – Tekija Mesudija Kaćuni, proljeće 1429./ 2008.

– Islamske informativne novine ‘Preporod’ – Izdavač Islamska zajednica u BiH

– Islamski glasnik – Izdavač Islamska zajednica u BiH

– Islamska misao – Izdavač Islamska zajednica u BiH

[1] Velikani tarikata-Šejh Mejli baba/Kelamu’l Šifa’ – časopis za historijsko nasljeđe, tesavvuf i kulturu, br.18-19, Godina V, Muharrem 1430./ Decembar 2008.

[2] Velikani tarikata-Šejh Hasan Hilmi baba/Kelamu’l Šifa’ – časopis za historijsko nasljeđe, tesavvuf i kulturu, br. 17, Godina V, proljeće 1429./2008.

[3] Čovjek i islam, šejh Musa Kjazim ef. Hadžimejlić, život i djelo, Izdavač knjige UG Hastahana-tekija Mesudija, Kaćuni, Proljeće 1429./2008.

[4] Merhum Šejh hadži Mes’ud ef. Hadžimejlić, Kelamu’l Šifa’, – časopis za historijsko nasljeđe, tesavvuf i kulturu, br. 20, Godina VI, Rebiu-l-evvel 1430./ mart 2009.

[5] Ovaj događaj je prepričao i jedan šejh iz Egipta, koji je živio i djelovao u Australiji, kada je došao u Bosnu da se sretne sa šejh Mes’ud ef.  Tom prilikom je kazao da je šejh Bedrudin Abidin sanjao Pejgambera, a.s., koji mu je naredio da dadne desetorici idžazet i između njih su bili šejh Mes’ud i on.

[6] Iz intervjua koji je objavljen u  Islamskim informativnim novinama ‘Preporod’ , br. 22/671, 15. Novembar 1999., Izdavač Islamska zajednica u BiH

[7] …kako je šejh imao običaj govoriti!

[8] Otvorena biblioteka Mesudija u Kaćunima, Soraja Klino, Kelamu’l šifa’, – časopis za historijsko nasljeđe, tesavvuf i kulturu,  br. 36.-37., Godina IX, 1435./2013.

[9] Posljednji ispraćaj, Kelamu’l Šifa’, – časopis za historijsko nasljeđe, tesavvuf i kulturu, br. 20, Godina VI, Rebiu-l-evvel 1430./ mart 2009.

 Video prikazan na promociji knjige, “O čovjeku”, u Bošnjačkom institutu, 08.02.2016.